(Ovo sam kopirala s jednog foruma)
- To su bebe kojima ste Vi pomogli...? - pitala sam svog (novog) doktora gledajući pano s lijeve strane ginekološkog stolca pentrajući na njega. Do tada ih nisam uočila, iako sam metar od njih ležala već ne znam koliko puta, a vrlo vjerojatno ne bih ni toga dana, da ih nije spomenula poznanica u čekaonici.
- Da - odgovorio mi je, sav u osmijehu. Imamo vremena, rekao je toga jutra, kad je došao zaboravio je uključiti aparat za ultrazvuk, pa dok se sistem "podigne", u zamračenoj ordinaciji, našim razgovorom u to rano jutro pokušavala sam razbiti sekunde čekanja do "presude". - Imam ih još puno, ali ovdje više ne stanu. Morat ću dati napraviti veći pano.
- Jednoga dana, ako uspijemo - morala sam se ograditi, naravno - hoće li ovdje biti mjesta za sliku moje bebe kojoj pomognete da dođe?
Zašto mi je bila knedla u grlu dok sam to izgovarala?
- Bit će sigurno, posve sigurno - smiješio mi se.
Zid čekaonice ispred ordinacija ukrašava velika fotografija na kojoj su glinene tegle za cvijeće, a iz svake raste jedna beba. Prava beba, u pravoj tegli za cvijeće, u nekom velikom svijetlom skladištu. Vide im se glavice i gola ramena, sjede u tim teglama. Neke plaču, neke gledaju zbunjeno u objektiv, neke gledaju bebe pored sebe, neke gledaju u objektiv kao da poziraju (a vjerojatnije iz tog smjera čuju poznati glas mame ili tate)... stotine beba. Ne znam što točno rade sve te bebe, jer preletim pogledom preko njihovih ličeka i svaki puta gledam jednu bebu, tamnokosu, mislim curicu. Vidim, u stvari, samo nju. Potpuno se ističe među svim tim bebama. U stvari, ističe li se samo meni, baš me zanima?
Slična je meni kad sam bila malena, vrlo slična, biološki tako bi mogla izgledati naša beba i mislim da tako moj voljeni i zamišlja svoju željenu kćerkicu. Da mi je pronaći takvu teglu s bebom... A, u stvari, gledajući taj plakat, svakog puta pomislim kako je on jedna vrsta obećanja, onima koje sjede u toj čekaonici, da su došle na pravo mjesto, mjesto gdje rastu bebe.
Vrijedi li još uvijek to obećanje, barem malo, malo, mrvicu, i za mene?
--------------------------------------------------------------------------------
Od onda, kad sam "rezervirala" mjesto za našu fotografiju, još nisam bila kod njega. Nemam mu s čime otići, iako, da se sve odvijalo kako treba, i da je menstruacija nakon Dabrostona započela onda kad je inače započinjala, sad bih već imala iza sebe barem tri nova pregleda ultrazvukom. U nekakvom ciklusu kakav bi bio do ove zime, sad bih bila pred ovulacijom. A ja, umjesto toga, sada pojma nemam u kojoj sam fazi, i jesam li uopće u ikojoj. Valjda nekakvo ime ima i ova faza, nepredovulaciju, nepredmenstruaciju, neovulacija, nemenstruacija. Medicinski, ovo se zove anovulatorni ciklus. A nadam se da je faza ipak predmenstrualna, pa ma kad ta menstruacija jednom konačno došla.
Test na trudnoću, naravno, ne radim. Nemam nikakvih simptoma (priznat ću, očekujem da će simptomi, ako se trudnoća bilo koje vrste, ona prava ili biokemijska, uopće više ikad i dogodi, biti jednako burni kao što su bili jedini puta kad se nešto dogodilo) i još jedan testić mi se čini kao bacanje novca. Za tih, recimo, 50-60 kuna, možemo otići u kino, ili kupiti neku ribu za ručak, ili to mi je više od polovice nove kreme za lice, ili mogu kupiti nove šlape... bilo što korisno i smisleno, pa makar i ne posve smisleno, recimo čarape koje mi se svide iako mi ne trebaju, jer sve je korisnije i smislenije od testa koji znam da ne bi bio pozitivan. Namjeravala sam nazvati tog svog simpatičnog doktora još prošli tjedan, kad je prošlo prvih sedam dana od kako sam prestala uzimati terapiju a menstruacija nije započela, i... zaboravljala. Časna riječ, zaboravljala sam. Ovoga tjedna, možda već sutra, sjetit ću se. Ne žuri mi se, možda zato što sam samu sebe uvjerila da mi trenutno ni on ne može pomoći.