kad se konačno dogodi, pitam se, hoću li vjerovati, prvo svojim očima.
I hoću li potom uopće moći shvatiti da se konačno dogodilo.
Vjerujem da neću... vjerujem da ću se samo nadati da je možda istina, ali da neću vjerovati.
Vjerujem da će me ono što tako dugo čekam, možda i zbog tog dugog čekanja, zateći sasvim nespremnu. Nespremnu jer se sve više navikavam - čekati. I spremnija sam na to da ću još morati čekati...
Ponekad se moram podsjetiti što to, u stvari, čekam, jer čekanje bebe se počelo svoditi na čekanje onoga što će biti tek prva stepenica - dočekati da menstruacija zakasni, barem dva dana. U stvari, sada planiram u toj nekoj maglovitoj budućnosti ziheraški čekati ipak tri dana. Tako sada mislim, a ne znam hoću li jednako misliti i kad zakasni ta dva dana od uobičajenog broja dana koji mi prođu nakon ovulacije do očekivanog dana menstruacije (mi koje čekamo znamo da se to zove lutealna faza, ali taj termin nisam znala dok nisam počela pokušavati i čekati, pa vjerujem da ga ipak još možda svi ne znaju), tako da konačno dočekam i dan za onaj famozni kućni test za trudnoću.
A kad konačno barem taj dan dočekam, onda bih trebala dočekati da jedan od testića bude i pozitivan. Dočekati da, ako je test takav da treba pokazati odmah uz kontrolnu i još jednu crticu, ugledam tu drugu crticu. Ili, ako je takav da se ta važna crtica treba pojaviti u posebnom prozorčiću, ugledam u tom prozorčiću nešto... ma, najbljeđu crticu. Kako neke kažu, sjenu crtice. Ili sjenu sjenine sjene... Bilo što, samo da ne ugledam bijelo, čisto, savršeno bijelo tamo gdje se nadaš ma samo tragu traga boje kakva bi trebala biti da najavi veliku vijest. Da ugledam naznaku onoga što se ne bi moglo pojaviti ni u naznaci da se konačno nije dogodila trudnoća.
Da se konačno prijeđe ta prva stepenica...
Kako li će to ići kasnije, nakon te prve stepenice, ne znam... ne mogu ni zamišljati. Pokušavam, ali čini mi se da mi misli i mašta ne sežu dalje od tog prvog dana kojeg tek očekujem i zamišljam. Jer ovoga trenutka jedino što mogu zamisliti je da ću piljiti u testić i ne vjerovati. A priznajem, već sam zamišljala taj dan i kako ću to priopćiti svom voljenom, ma zamišljala sam ga mjesecima, iznova, svakoga ciklusa (do posljednja dva, kad sam prestala zamišljati) i u kojem trenutku bih to mogla napraviti... hoću li ga probuditi kad vidim "plus" vriskom, bi li se radije zavukla k njemu u krevet i šapnula mu u snu, pa promatrala kako se budi u nevjerici, ili nastavlja spavati misleći da sanja, ili se možda razljuti što ga budim i ne shvati s čime ga budim... ili ću ga pozvati u šetnju gradom, pa mu to u nekoj sasvim blesavoj situaciji bubnuti, kad najmanje očekuje, ako izdržim do poslijepodneva ili večeri, ili ću... I kako ću to istoga dana otipkati svojim curama, suputnicama "rodama", kojim riječima, uopće... Hoću li uopće biti u stanju tipkati? I hoću li uopće ikome reći, nakon što ga prvi puta ugledam, ili ću se tresti dva dana prije nego što ga ponovim, u strahu da drugi puta te crtice, toga plusića neće biti... Svi scenariji mi se vrte po glavi, i svi su nevjerojatni, nestvarni, kao da bi se trebali događati nekoj novoj ja, koju još ne poznam, a ova sadašnja ja im se nada, iako nekako, kao da ne može vjerovati da će ih ikada dočekati.
Neki dan, na jednoj "ženskoj" kavi, ispostavilo se da je pijuckam s još jednom pokušavalicom, malo dužega staža od mojega. I pričala mi je kroz što su do sada prošli, pitala me je, tonom suborke "gledaju li i meni ljudi u trbuh", pitaju li i mene "što čekamo" i dovode li i mene takva pitanja i razni komentari na rub sloma, odlazim li plakati na poslu u zahod kad dođe menstruacija, poput nje, pričala kako su prijateljica i ona istodobno počele "raditi" na bebi a da ta prijateljica svoju bebu sad već mjesecima gura u kolicima, jer joj je "uspjelo od prve"... i u jednom trenu, gledajući je tako usplahirenu, prenapregnutu, osjetljivu, vidjela sam i sebe, i svoju osjetljivost, i svoju ranjivost, svoje misli, svoje osjećaje... i pitala sam je hoće li, jednog dana, kad konačno ugleda taj "plus" na testu, moći vjerovati... Zastala je, začuđena pitanjem, i konačno rekla da neće, da neće moći vjerovati da su uspjeli.
Nekoliko puta je gotovo briznula u plač, a onda smo se smijale zajedno tome što radimo, kako pokušavamo pojačati šanse, osigurati si da ćemo pogoditi dan ovulacije, napraviti to u pravi tren, na pravi način, pomoći spermićima da stignu do cilja, kakve pretrage smo prošle, na kakve se tek spremamo, što od toga boli, što ne boli, smijale se tome da nikad tj. nekad nismo ni sanjale da će doći dan kad ćemo se nadati da će naše bebe biti začete, ako već nije išlo drukčije, dok gledamo u pločice na zidu ordinacije, umjesto dok ljubimo svoga supruga... a eto, sad se nadamo da će biti začete, kad ne ide drukčije, onda tako, na nekakvom ginekološkom stolu i da ćemo, ako naiđemo na sestru koja će toga dana biti dobre volje ili koja je i inače mekog srca, držati je pri tome za ruku, umjesto da u strasti, u krevetu, stiskamo ruku svoga voljenoga.
Ma kako god to napravile, samo neka bude... jednoga dana. Ako ne ide drukčije, neka kad ugledam taj famozni plusić na testu, napišem dvije čestitke... jednu, svom voljenom što će postati tata, i drugu, doktoru što je dobro odradio svoj posao.