Mala raja
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.
Mala raja

Forum za trudilice, trudnice, mame
 
HomePortalGalleryLatest imagesRegistracijaLogin
Traži
 
 

Display results as :
 
Rechercher Advanced Search
Latest topics
» KLOMIFEN
Samo crtica Icon_minitimeWed Mar 18, 2015 12:03 am by malena

» auuuuuu
Samo crtica Icon_minitimeTue Mar 17, 2015 11:59 pm by malena

» Vaš horoskopski znak
Samo crtica Icon_minitimeFri Aug 22, 2014 4:09 pm by Dzana

» Odakle nam tipkate :)) ?
Samo crtica Icon_minitimeFri Aug 22, 2014 4:06 pm by Dzana

» U kakvim ste odnosima sa svekrvom?
Samo crtica Icon_minitimeTue Aug 19, 2014 1:33 pm by Dzana

» Razlika u godinama između vas i vm
Samo crtica Icon_minitimeTue Aug 19, 2014 1:22 pm by Dzana

» Naša zanimanja
Samo crtica Icon_minitimeTue Aug 19, 2014 1:19 pm by Dzana

» Molim vas, nemojte me nikad pitati
Samo crtica Icon_minitimeTue Aug 19, 2014 1:01 pm by Dzana

» zelim da vam se javim
Samo crtica Icon_minitimeWed Oct 03, 2012 11:26 pm by Bebana27

Forum navigacija
 Portal
 Indeks
 Lista članova
 Profil
 Kako koristiti ovaj Forum?
 Traži
Forum
Affiliates
free forum

Login
Član:
Password:
Prijavi me automatski: 
:: Zaboravljen password

 

 Samo crtica

Go down 
AutorPoruka
Dzeny MR
Moderator
Moderator
Dzeny MR


Broj komentara : 1108
Age : 36
Mjesto : Sarajevo
Registration date : 2009-03-03

Samo crtica Empty
KomentarNaslov komentara: Samo crtica   Samo crtica Icon_minitimeWed Apr 01, 2009 12:37 am

Prije jako puno godina, čini mi se da je od tada prošlo toliko vremena da te misli pripadaju nekom od mojih prethodnih života, mislila sam da ću bebu roditi u svibnju. U stvari, nisam to samo mislila, to sam željela i planirala, uvjerena da se do beba dolazi lako, samo treba prestati "paziti". Za moju svibanjsku bebu, mislila sam, dovoljno će biti prestati paziti jednog kolovoza.

Tako sam mislila dok još bebu nisam željela, onda kad sam mislila i da nešto sa mnom kao ženom nije u redu jer djeca su mi bila samo jako zanimljiva, kao mali ljudi, a nisam ih vidjela kao dio svog tadašnjeg života, pa sam se pitala koliko još trebam "narasti" da osjetim ono za što sam na sve strane uvjeravana da treba osjećati svaka prava žena - željeti, negdje iz srži, iz same sredine bića, "svoju" bebu. Godine su prolazile, a ja taj impuls nisam osjećala. Očekivala sam ga nekako izoliranog, općenitog, valjda da bi trebao doći sam po sebi, neovisno o meni i mom životu, valjda kao dio razvoja "normalne" žene. Jednog dana shvatile smo da nam prsni koš više nije sasvim ravan, iako neke od nas na to nisu bile spremne još držeći lutke u rukama. Jednog dana dobile smo i menstruaciju, prestala se događati samo našim prijateljicama i drugim curicama u razredu. "Curice" iz mog razreda su se davno prije mene poudavale, te curice su postale davno i majke, a iako sam menstruaciju dobila samo par mjeseci nakon većine, u davnoj trinaestoj godini, od tog mističnog iskustva želje za djetetom dijele nas godine. Ili su se njima možda djeca dogodila dok još svaka stanica njihovog tijela nije ovako silno žudila za njima?

Puno godina je trebalo proći, godina u kojima sam se osjećala neadekvatnom i pitala se što sa mnom nije u redu, zašto ne jurim u brak nego analiziram odnos s tadašnjim partnerom i vidim razloge zašto on ne može biti i moj životni partner i zašto ga ne vidim kao oca djece koju bih rodila. Trebalo je proći pet godina intenzivnog i iscrpljujućeg uzajamnog maltretiranja da kažem da je toga dosta i shvatim da je bolje biti sama, uvjerena da na ovom planetu nema muškarca s kojim bih željela podijeliti život, jer, eto, druge su se sve poudavale, a ja čak niti to nikad nisam poželjela. I to sam konačno prihvatila i bila mirna u prihvaćanju.

Mir nije potrajao dugo, taman je postao moj život i smjestio se udobno u meni, jer za odluku da ne pristanem na pola, na loše, samo zato da ne bih ostala sama, nagrađena sam čudom... srela sam svog suđenog životnog partnera, svog partnera po duši, toliko prekrasnog, toliko savršenog da tako savršenog ne bih mogla ni stvoriti u svojim sanjarenjima o princu dok sam još držala lutku u ruci. Kao da se život sastojao od četiri faze, one u kojoj sam sanjarila o tom nekom savršenom-mom-muškarcu, faze u kojoj sam mislila da ga tražeći i sistemom pokušaja-pogreške mogu pronaći, faze u kojoj sam shvatila do to ne ide tako i da mi je dosta traženja, da nastavljam živjeti sama i konačno, života koji je započeo danom u kojem smo se konačno sreli i od kojega nijedan korak zajedno ne činimo bez držanja za ruke.

Već nakon nekoliko dana, nakon samo nekoliko dana od kad smo se sreli, dogodilo se ono što mi je tolike godine bilo potpuno nepoznato - želja za djetetom. Za njegovim i mojim djetetom, mojim i njegovim djetetom, našim djetetom, pojavila se kao bljesak, kao strasna želja, kao sudbina, u svakoj stanici moga tijela, prožela je sve misli, sve trenutke, i sada, liječeći se od iscrpljenosti jer je ta silna žudnja tijekom svih mjeseci koji su iza nas ostala još uvijek neispunjena, pokušavam spasiti samu sebe kako se ne bih raspuknula od razočaranja, kako bih konačno i to prihvatila i prikupila svoj život i samu sebe i nastavila, ma kako i ma što bilo pred nama.

Neki dan sam kanalizirajući i raščišćujući svoje misli, dijelom sama, većim dijelom uz svog strpljivog supruga koji me je svih mjeseci podizao i nosio u zagrljaju i ljubavlju pokušavao zatvoriti napukline kako bi se koja pojavila, a dijelom u zagrljaju-tješilici suputnice koja je proživjela iste radosti i tuge i nadanja, najviše nadanja na ovom putu želje da se postane majkom, doživjela otkrivenje (meni je doista bilo otkrivenje) i konačno shvatila da i ovo moram - prihvatiti. Djeluje tako jednostavno, zar ne? Jednostavno prihvatiti... a svi koji su nešto silno željeli, kojima su dani bili nadanja na putu do ostvarenja neke želje, znat će kako je teško nešto jednostavno prihvatiti. Neka bude volja Tvoja...

Krećem u novi ciklus za koji znam kako bi mogao izgledati, jer sam već dobro naučila po svakom pojedinom danu ciklusa kako se on kreće ne samo kod mene, nego i kod velike većine žena koje žive svoje čekanje bebe... Ciklus nije menstrualni ciklus i zaboravi se na to da je menstruacija završetak jednog i istodobni početak drugog, da se njezinim početkom ne događa smak svijeta nego je dovršetak jednog prirodnog ciklusa u tijelu žene. Ciklus kad se čeka početak novog života u tijelu je sve više nego tjelesni ciklus, to je ciklus misli i emocija nakon kojeg bi mogao uslijediti još jedan ciklus vrlo sličnih misli i emocija... sada znam koji su mi dani mirni, znam kad bi trebao rasti a kad kulminirati optimizam, znam kad bi mogle uslijediti i "rasprave" s voljenim jer "baš sad bismo trebali i zašto baš sad imaš toliko posla/si tako umoran/itd./itd.", kad bi moglo početi sumanuto gledanje u toplomjer, analiziranje temperaturnog grafikona, uspoređivanje s grafikonima onih koje su ostale trudne, proučavanje simptoma (je li PMS ili je trudnoća? ovaj ne bi smio biti a imam ga, onaj bi trebao biti a nemam ga) i posljednji dani, kad se temperaturu mjeri piljeći istodobno u toplomjer koji još uvijek stoji u ustima, prati se rast brojki, srce staje kad se rast uspori, pilji se u njega kao da bi piljenje moglo natjerati toplomjer da nastavi prikazivati porast još malo, još samo malo, da još negdje pronađe razlog za pokazati samo jednu crticu, jednu decimalu više jer o tome ovisi ne samo taj trenutak, nego taj dan, svi dani predamnom, o toj jednoj decimali ovisi cijeli život i cijeli Univerzum.

Tako su ciklusi izgledali, a ja sam na koncu prošlog, kad je samoizluđivanje doseglo, nadam se, svoj vrhunac, osjetila da počinjem prihvaćati. Prihvaćati da toplomjer samo objavljuje ono što se događa, da mi nije ni prijatelj ni neprijatelj, da je sasvim nezainteresiran za moje emocije i misli i za to da brojku koju će mi pokazati čekam kao objavu presude. Da menstruacija nije neprijateljica, neželjena zlotvorka koja pokapa moje nade, nego dio normalnog ciklusa u kojem začeće i trudnoća nisu započeli. Prihvatiti da koliko god u svemu bila efikasna, vrijedna, sposobna, u životu sve ipak nije u mojim rukama... Kao što sam prihvaćala i kad sam zatvorila jedna vrata svog života za sobom tada ne znajući da će zatvaranje tih vrata omogućiti da se u mom životu može, onako kako je trebao i kad je trebao, pojaviti Moj Savršeni i da se ja mogu pojaviti njemu.

Krećem u novi ciklus i znam da su upravo oni dani kad sam i inače mirna pa mi ovih dana već i zbog toga nije teško prihvaćati, ovo su oni dani kad je to upravo najlakše... pokušavam pronaći u sebi hoću li tako moći i za tjedan dana i za dva tjedna i za tri tjedna. Trudit ću se hraniti to prihvaćanje u sebi, ne zato što njim želim iskamčiti (kao ugovorom s Bogom) da beba dođe, nego zato što je ovo još jedna prekretnica u mom životu, moje doista veliko učenje.
Na vrh Go down
 
Samo crtica
Na vrh 
Stranica 1/1
 Similar topics
-
» Pjesma iz crtica Fifi
» Da li se samo jednom iskreno voli :)
» Molimo vas pomozite mami Janji,da dobije svoje blizanke,samo minuta vremena :)

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Mala raja :: Trudilice-
Idi na: