Najljepši miris na svijetu!

Vjerujem da nije svima baš najljepši, ali sigurna sam da nije samo nama tako neopisivo lijep. I poseban.





Sve bebe nekako slično mirišu, barem su tako nekako slično mirisale bebe koje sam držala u naručju, pa mi se čini da postoji nešto što je zajednički miris kosice malih beba. Ma koliko puno ili malo te kosice imale, sve imaju nekakav fini, mekani, topli, specifični miris, miris bebe.


U stvari, moglo bi se reći da nekako i imam sreće... većina mojih prijateljica je rodila svoje bebe onda dok sam ja još čekala da se odnekud pojavi taj majčinski instinkt, ta silna želja za bebom koju bih trebala roditi, u godinama kad sam se pitala zašto ga nema i što sa mnom nije u redu. Tada sam često osjećala miris tih kosica, a da me nisu izbezumljivale, kao što me gotovo izbezume sada. Jer to sad više nije miris nečije bebe, nego je i miris bebe koju ja još nisam rodila.



Nekih dana, moglo bi se dogoditi da držati bebu prijateljice, poznanice, rođakinje, uglavnom, bebu neke druge žene, izazove tek da poteku suze. One mirne suze, bez jecaja, bez grča, koje jednostavno krenu... Moglo bi se dogoditi i da pomislim da ću se ugušiti jer mi se tako stisnulo grlo dok suzama ne dopuštam da krenu. Moglo bi se dogoditi i da poželim vrisnuti kako bih žudnju i bol pustila da izlete iz mene, da me ne uguše... ali naravno da neću, pa... pokraj mene je mala beba. I moj voljeni će znati što se događa u meni, iako ću se pokušati što prirodnije smiješiti.



Nekih drugih dana, moglo bi se dogoditi da pomislim "tako će mirisati i naša beba", "jednog dana držat ću ovakvo maleno u naručju, mojenjegovo maleno, njegovomoje maleno, naše maleno" i da se blaženo smiješim. I mogla bih poželjeti da stane vrijeme do toga trenutka...


Mislim da takvih dana, kad držati bebu, nečiju bebu, ne "svoju" bebu u naručju, a ne osjećati prvenstveno bol zbog neispunjene čežnje, ima puno manje od onih dana kad je to tako, tako jako teško.


U svakom slučaju, ono u što sam sasvim sigurna, je to da nijedna od nas, koje tek čekamo svoje bebe, ne može više primiti tuđu bebu kao što je primala u naručje onda dok još nije čekala. Primiti tuđu bebu i pomisliti na onu koju još čekaš a koja nikako, ovih predugih godina, mjeseci, sedmica, dana, ne dolazi nije lako... može se dogoditi da je zato poželimo niti ne dotaknuti, niti ne gledati dugo jer u tom trenutku ne možemo potisnuti vlastitu bol zbog čekanja.


Molim vas, ne mislite da smo hladne ako vaše bebe gledamo nekako ukočeno. Ne mislite da smo nepristojne ako brzo odlazimo. Ne čudite se ako vidite suze u našim očima. Ne čudite se ni ako vam izgledamo neobično zanesene dok gledamo vaše bebe. Koliko god željele biti ljubazne i cvrkutave, koliko god se trudile djelovati jednostavno sretne zbog vaše sreće, teško nam je ne pomisliti, u barem jednom trenu, da mi to još nismo dočekale...