Kako voditi ljubav a ne "raditi"?

"A što je ovo? Zašto ste to radili tih dana?", pitao me ginić pokazujući na dane ciklusa, daleko od ovulacije, koje sam kao i sve ostale u tom ciklusu u kojima smo vodili ljubav-seksali se-spolno se odnosili, označila ružičastim markerom. U prvi tren sam se osjetila nekako blesavom krivom (nešto u stilu: ma pohotnica jedna obična, ne vodi računa o kvaliteti sperme i rasipa je u krive dane uzalud), ali onda sam ipak mirno ga gledajući u oči rekla: "Doktore, a to, to je ljubav."



Da, na grafikonu bazalnih temperatura, kad završi ciklus, ružičastim markerom označim točkice svih dana kad smo se seksali, pa bilo to onih ginekolozima bitnih ili nebitnih dana, a kad imam volje, napišem još i doba dana kad smo to radili (adio, svaka privatnosti! ), tako da mogu iz mjeseca u mjesec doktorima dokazivati da smo bili doista "vrijedni" i da ne bude nikakve sumnje da je po svim zakonima vjerojatnosti beba već trebala biti začeta, osim ako baš mi nismo predodređeni uporno biti onaj par s kojim je (barem od onoga što su do sad kod nas provjerili) sve u redu, a bebe uporno nema. Niže u jednom postu sam napisala da statistika kaže da je šansa da se zdravom paru koji se odnosio u pravi tren, tj. koji je pogodio ovulaciju, beba začne od prve samo 20-30%, pa ako nekoliko drugih sličnih parova uspije tako od prve i podiže taj prosjek, mi ga s druge strane, ne svojom voljom, održavamo tako niskim. Na globalnoj razini. :p No, nisam sad naumila pisati o tome.



Dakle, rekoh doktoru još i: "Onih dana oko ovulacije događalo se i da to više napravimo zato što znamo da trebamo, a ovih dana, znate, napravili smo to samo zato što smo to željeli...". Sad je on mene pogledao direktno u oči i nakon par sekundi se nasmijao i rekao: "To je sasvim u redu".



Ciklus se, osim po emocijama i mislima koje se redovno javljaju dijeli i na faze koje se razlikuju i po libidu. Rekla bih da je to normalno, a rekle bi to isto i neke od ostalih žena koje već mjesecima pokušavaju.



Nakon menstruacije jako smo raspoloženi, pa prebirem po sebi umorna od pokušaja-razočaranja, da je to možda i zato što tada to nema onog smisla, ne moramo unutar 36 do 48 sati i tada nam se, nekako, baš hoće. Tada smo neopterećeni, kao onda, nekad... prije nego što smo počeli pokušavati. Može biti da se to javi nekakav dišpet, nekakav bunt - sad baš hoćemo, zato što ne moramo večeras (kao da nas je netko na to uopće prislio... khm, u stvari, možda nekih večeri i je, a taj netko sam, of kors, ja).



A može biti da je to zato što je ženski dio ove kombinacije, tj. ja, u tom dijelu ciklusa najveselija, najneopterećenija, temperature još mjeri kao normalno ljudsko biće (iako prosječno ljudsko biće ne mjeri temperaturu apsolutno svakog jutra u apsolutno istoj minuti ne samo prije nego što ustane iz kreveta nego i prije nego što otvori oči; kolegice-mjerilice, ne, to nije zato što mislim da bih otvaranjem očiju poremetila bazalnu temperaturu )), nisam (još) u toliko mjeri zaglibila, nego jednostavno, na zvuk zvona, ruka već po navici leti paralelno mobitelu kako bih prekinula zvuk budilice i toplomjeru koji stoji odmah pokraj njega), ne juri svaki čas provjeriti na gaćicama je li počela menstruacija ili se konačno i njoj tj. meni umjesto nje pojavio onaj misteriozni, do sad nikad dočekani "sunčani iscjedak" koji je kod nekih trudnica bio jedan od prvih vjesnika trudnoće.



Anyway, svejedno zašto, ali tako se to događa iz ciklusa u ciklus. Nakon toga slijede dani kad pretpostavljamo da će biti ovulacija i bilo bi poželjno držati se onoga "jednom u 36 do 48 sati". Naravno, i tada je to veselo i lijepo. Ali, čini mi se da se u gotovo svakom ciklusu dogodi i jedna večer kad nam se baš nešto i ne da... a trebali bismo... a morali bismo... U stvari, mislim si na takvu večer," sigurno ali baš sigurno je baš večeras ovulacija ili će biti noćas ili sutra ujutro, i ako to večeras ne "napravimo" ode ovaj ciklus u vjetar" a on je umoran ili sam ja umorna (ali se, naravno, pravim da nisam i ne bih to priznala ni španjolskoj inkviziciji, jer ne mogu maknuti iz glave da je od zadnjeg puta prošlo tolikoitoliko sati i da zbog toga sada to mooooramo napraviti, ma kud puklo da puklo, one way or another, raspametili se mi od strasti ili samo to "napravili", samo neka spermići pojure u pravom smjeru!).



Dakle, trebalo bi nekako osmisliti strategiju kako da nam se i tada kad lipšemo od umora jer smo rintali na poslu, jer je dan općenito bio stresan i loš, jer su loše vijesti stizale sa svih strana, jer jednostavno nismo fit, veseli i napaljeni, da nam se i takvog dana "baš jako hoće" iako nam se, u stvari, "baš neće" ali "baš moramo". Zapetljano, ali vjerujem da ste shvatili/le.







I samo još na kraju: puno, puno, neopisivo puno ti hvala dragi, voljeni, obožavani moj što se, onda kad ti i nije tako ludo do toga, trudiš da to ne primijetim. Želim da znaš da te i zbog toga neizrecivo volim. I... samo nastavi tako.


Ovo sam kopirala s jednog foruma