Opusti se!!!

Pročitala sam negdje da u situaciji kad su oba partnera u potpunosti "funkcionalna", zdrava i kad je tajming odnosa bio savršen, dakle, trebao je biti "pun pogodak", šanse za trudnoću su svega 20-30%.

"Ma, samo se opusti i bit će", rečenica je koju će svaka žena čuti kao doista dobronamjeran savjet nakon što nekome prizna da pokušava zatrudnjeti. I onda slijede primjeri poznanice, prijateljice, kolegice, susjede, sestrične, šogorice, ma svatko ima primjer žene iz bliže, dalje ili vrlo daleke okoline za koju zna iz prve, druge, treće ruke a koja se je nakon zastrašujućeg broja mjeseci ili godina (zastrašujućeg za nas koje se nadamo) konačno "jednostavno i samo" opustila (iako to u pravilu izgovaraju u smislu, "digla ruke", odustala) i... bingo! beba je smjesta odlučila doći. Taj savjet sam do sada čula samo od onih koji nikad nisu imali problema s neplodnošću i sami iskusili emocionalne tobogane u kakve se pretvara svaki ciklus žene koja je postala svjesna toga da nekakav problem postoji i njezinog partnera koji je prati u tim ups and downs tijekom svakog ciklusa. Čekala sam kad će mi to konačno izgovoriti i neka žena s velikim trbuhom iz kojeg se beba sprema izaći ili neka žena s bebom u naručju, neka koja će reći: "Razumijem te, prošla sam kroz sve to..." A možda mi i ponuditi čarobnu misao vodilju za opuštanje...

Već sam savjet "opusti se" nakon nekog vremena izaziva momentalni kontraefekt, trenutni unutarnji grč i napetost, jer uz sve s čime se u sebi počneš boriti tijekom mjeseci pokušavanja, u nekom trenutku pojavi se i nekakva neuobličena misao, više osjećaj, da si neuspješna. Da tvoje tijelo ne funkcionira kako treba ili da se ne trudiš dovoljno, da nisi poduzela sve što si mogla. A evo, to je tako jednostavan savjet, "opustiti se", a ti niti to nisi u stanju. Još jedna greška je u tebi...

Možda smo u prvom ciklusu i bili opušteni, vođenje ljubavi je bilo veselo ali opet nekako znakovito, a kako su se bližili dani kad se obično očekuje menstruacija, polako sam se, i ne znajući, na brojne mjesece pred sobom opraštala s opuštenošću. Već tog prvog mjeseca, poslije dvadesetog dana ciklusa, nada je počela rasti, nada da se bebač smjestio, tolika nada (s vremenom, ta nada se počela činiti naivnom, a sad želim ponovo nekako oživjeti tu vlastitu naivnost) da smo tog prvog ciklusa napravili test na trudnoću. Bio je vikend, bilo je jutro, bilo je vruće, popiškila sam se prema uputama i sjela uz stol na kojem je s jedne strane bio mobitel na kojem su se odbrojavale minute čekanja propisane uputama na testu a s druge strane testić. Prošao je propisani minimum vremena, test je pokazivao samo kontrolnu crticu (yes, od prve sam se popiškila baš kako treba ), ruke su mi utrnule, prsti podrhtavali, vrijeme je za mene stajalo iako je mobitel pokazivao da su se minute ipak vukle i konačno dovukle do minute nakon koje je zabranjeno gledati test a druga crtica, ta crtica koja bi bila najznakovitija crtica u mom životu, nije se pojavila. Još jedno čitanje svih uputa uvjerilo me je da nema sumnje, da sam sve napravila kako treba... uslijedilo je besmisleno, sada znam, provjeravanje testića sa svih strana, odnošenje do prozora, gledanje vidi li se nešto pod direktnim dnevnim svjetlom, paljenje stolne lampe i proučavanje testa pod direktnim umjetnim svjetlom s uzdrhtalim rukama i konačno ukočeno zavlačenje natrag pod pokrivač mužu i plakanje u njegovom naručju. On je bio realan, toliko realan i pozitivan da mi je kroz glavu proletjela i heretična misao da mu nije stalo jednako kao i meni, govoreći da ćemo uspjeti sljedeći mjesec, da ne brinem... Umjesto toga, um je sumanuto tražio utjehu u uputi dobivenoj uz test da negativan test ne znači da je trudnoća doista isključena kao mogućnost i da ga treba ponoviti kroz nekoliko dana, jer plus na testu doista je plus, a minus bi se kroz koji dan mogao pretvoriti u plus jer je za njega potrebna određena razina hormona itd. Ta trenutna utjeha koja mi je pomogla da prođem kroz taj dan je samo produžila agoniju za jedan dan jer već sljedeći dan nade su bile pokopane dolaskom menstruacije koja je bila prva u nizu, sve do ove posljednje, koje sam oplakala, prvi dan menstruacija kojih je bio krvarenje s jedne, a suze s druge strane.

Nakon tog prvog testiranja i iscrpljujućih intenzivnih emocija koje se zgusnu u tih desetak minuta dok traje testiranje odlučila sam da se neću testirati sve dok jednog dana menstruacija "pošteno" (to pošteno bi se nekad brojalo kao, recimo, pet, ali kad se počnu mjeriti bazalne temperature, poštenim počneš smatrati i dva dana) ne zakasni. Odlučila sam se poštedjeti tog iskustva, što je bila čvrsta ali gotovo nepotrebna odluka jer menstruacija je tijekom narednih mjeseci zakasnila samo jednom a tada više nego pošteno, pola godine nakon tog prvog testiranja. Ali neka mi to iskustvo ostane za kasnije pisanje...

Put na koji sam sad krenula učenje je opuštanja bez da se izgubi nada... Tako da nada ne bude grčevita, silovita, strasna kao do sada, nego mirna nada, kao vjera, kao tiha svijest da će se željeno dogoditi, ali ne mora se dogoditi već sada. Mirno čekanje, prihvaćanje, promatranje... učenje o samoj sebi.