Meningitis..

jedan tekst,jedan prezalostan dogadjaj
Procitajte,skinula sam sa drugog foruma.....



Možda će ovo biti samo gomila nepovezanih rečenica, ali ja ću svejedno pisati. Počet ću od 24.3. u 20 sati navečer. Večer kao i svaka druga. MM kupa Gregora. Čujem ih kako se smiju i uživaju. Zovu me da uzmem Gregija iz kade. Nosim ga na prematalicu, igram se s njim i pripremam ga za spavanac. Pravim mu večeru ali on ne želi papati. To mi je već bio znak da ili ga pate zubići ili će se razboliti. Uspijeva ipak popapati par žličica. MM me pita jel imam osjećaj da Gregi kuri. Nije mi se tako činilo. Uspavljujem Gregija, stavljam ga u krevet i vidim da ga trese groznica. Mjerimo mu tempicu. Ima 39,4. Stavljamo mu čepić i nosimo u dnevnu sobu da bude s nama. Kroz noć mu uspijevamo tuširanjem i čepićima skidati tempicu na 37,6. Čekamo jutro. U 8 sati MM dolazi dati Gregiju pusu i vidi "osip" po licu. Zove me, skidamo ga i vidimo točkice po cijelom tijelu. Brzo se spremamo i jurimo u Klaićevu. 5 minuta je trebalo da se oko Gregija nađe 10-ak ljudi u bijelom. Držim ga za rukicu i pričam kako će mu oni pomoći i kako se poslije ne mora družiti s njima. Oni ga pikaju posvuda. Vidim da su zabrinuti i stalno pitam što se događa. Netko je spomenuo krvarenje. Jedna doktorica spominje meningokoknu sepsu. Pitam koliko je opasno. Ona mi kaže da vjerovatno iz novina znam puno o tome. Vrtim si film, znam da je opasno ali sam uvjerena da će Gregi biti dobro. Oni ga stabiliziraju. Sada mu mogu mjeriti tlak, opskrbljenost kisikom je dobra, otvara okice, traži piti. Prebacuju nas u kola hitne pomoći i jurimo u zaraznu. Tamo me odvajaju od Gregija i kažu da moram čekati. MM uskoro stiže autom. Držimo se za ruke i molimo. Nakon otprilike dva sata izlazi doktor i objašnjava nam kako je naša srećica teško bolesna. Priprema nas na ono što ćemo vidjeti. Prizor je bio strašan ali je on nama i dalje bio najljepši na svijetu. Ništa nije bilo važno. Samo da ozdravi.
Ljubim ga, grlim ga, govorim mu da sam tu. On odmah reagira na moj glas. Pitam: "Hoće ti mama pjevati?" I čujem kako mi, unatoč svim cjevčicama i respiratoru, govori: "Ajde". I pjevala sam mu... Stalno sam mu pjevala. To je bilo posljednje što mi je rekao. Već sljedeći put kad smo došli bio je duboko sediran i nije reagirao. Bili smo kod njega cijelo poslijepodne. Izmjenjivali smo se MM i ja jer nismo mogli biti zajedno kod njega. Prije nego smo otišli kući jedan "doktor" mi je rekao ovim riječima: "Organi otkazuju. Neće doživjeti jutro." Okrenio se i otišao. S njim više nisam razgovarala. I tada sam pomislila kako pojma nema. Moje dijete će se izboriti. Otišli smo kući. Bojali smo se i nadali. Zvali smo svakih tri sata. Dočekali smo jutro. Jedva smo čekali da ga vidimo. Opet razgovor s primarijusom. Ima nade. Postoji mogućnost da će mu morati amputirati nogicu. OK. Neće biti nogometaš. Nema veze. Samo da bude živ. Cijelo popodne je stanje nepromijenjeno. Pjevamo mu i pričamo i ljubimo ga puno. Odlazimo kući mirniji nego dan prije. Ujutro uzimam telefon. Zovem i čujem ono što niti jedan roditelj nikada ne bi trebao čuti... Naš mali anđeo više nije s nama. Dalje se ne sjećam...
Čekali smo 9 da odemo u bolnicu. Tako su nam rekli. Gregi više nije bio u svom krevetu. Bio je u mrtvačnici. Tražili smo da nas puste kod njega. Samo smo ga htjeli još jednom zagrliti i poljubiti... Biti s njim...
MM i ja smo bili tako mirni kraj njega. Obukli smo ga, dali mu milijun pusa i oprostili se s njim. Konačno sam skinila onu masku s lica i dala mu lijepu pusu. Rekli smo mu kako ga jako volimo i zahvalili mu što je baš nas odabrao za svoje roditelje i što smo imali priliku živjeti za njega. Ostavili smo mu njegove najdraže igračkice. Kako je lijepo bilo biti kraj njega. Znali smo da nije živ a bilo nam je lakše nego danas kad u stanu punom uspomena slušamo samo tišinu.
Bol je neopisiva. Fali mi jako... Slomilo nas je ovo. Nešto me iznutra guši i kida. Ne želim dalje. Svako jutro sam ljuta što sam još uvijek živa.
Nadam se da sanjam neki jako realistični san. On je naša ljubav, naša sreća, naš život. Sve nam je uzeo. Sve.
Nadu pronalazim u tome da ćemo se ipak jednom sresti. Drugačije ne bi imalo smisla.
Vole te tvoji mama i tata

Da im Bog da snagu da sve to izdrze...Ja ne mogu da dodjem sebi od

pre tuzno i bas sam se rasplakala.
Zelim da ni jedan roditelj na svijetu ne dozivi ovakvu situaciju

A joj zalosti...evo rasplakala sam se pravo.
Molim Boga da svoj djeci svijeta podari lijepo i dobro zdravlje i da ih sacuva od svakog zla.

...samo jednu želju imam da kraj tebe oči zaklopim...
Ovo stoji u maminom potpisu....Umro je u aprilu,znaci prije dva mjeseca...
Ne zezajte se,vodite dijete i kada ima manju temp.doktoru,i ja cu to ciniti...

evo rasplaka se,jako zalosno

ja sam neki dan dobila prospekt za meningokokken to je na nasem meningitis ili???i bas imaju slike sa tim tackica,strasno,i bas sam rekla doktorici da cu je vakcinisat protiv,jer to nije u plan i programu pa se mora platit,a sada utorak je dobila 3 po redu pheumokokken,bas joj sve vakcine uzmem sto mi doktor predlozi radi nekog straha da ne uradim to da se ne daj boze bas to desi.